Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica

Danas, na dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, prisjećamo se i pjesnika Renéa Matoušeka, Vukovarca koji je mladost proveo u našem gradu i koji je dao život za svoj grad, za svoj Vukovar i koji se u njega vratio kako bi ga branio.

Branio ga je prije svega riječju, svojim najjačim oružjem. Njegovi su tekstovi i danas svjedočanstvo i kritika bezumlja i kaosa rata i razaranja. ► 

Rene Matoušek

Rođen u Vukovaru 1958., a za vrijeme studija stomatologije boravio je u majčinoj obitelji Brigljević u Velikoj Gorici gdje je bio vrlo aktivan u kulturnom životu.

Nakon izbijanja agresije na Hrvatsku, ostaje s obitelji u rodnome gradu.

Tu djeluje kao član Stručnog operativnog štaba vukovarske bolnice, a njegov glas čuo se s valova Hrvatskog radija Vukovar, s kojega je, uz pomoć radioamatera, prenosio izvješća o stanju u gradu.

Dana 18. studenoga 1991. odveden je na Velepromet i otada mu se gubi svaki trag.

Identificiran nakon 11 godina i pokopan 22. studenoga 2002. u Aleji hrvatskih branitelja u Vukovaru.

Prva njegova knjiga Jaka veza objavljena je 1980. godine u izdanju Narodnog sveučilišta u Velikoj Gorici, u novopokrenutoj Biblioteci Albatros. 

Pjesmu Srca Rene je napisao deset godina prije pada Vukovara, a za vrijeme studija u Zagrebu:

Srca

Imajte srca
rekoh ljudima
padajući
imajte duše
viknuh zvijerima
klizeći
milost milost
ha ha ha
smije se kopilad
on bi da živi
pa neka živi
pa neka uživa
uživa uživa
u živom pijesku

pijesak je presušio
ostalo je kamenje
iz kojeg izrastoše
srca.

Zahvaljujući Reneovoj ujni Veri Brigljević, brižnoj sakupljačici svih njegovih tragova, otrgnuti su zaboravu mnogi stihovi i zanimljivi zapisi razasuti po papirićima i bilježnicama.

Počeo je pisati haiku početkom 1980-ih godina kada kao mladi stomatolog doseljava u Žegar kod Obrovca.

Godine 1995. uvršten je u antologiju srijemskih pisaca Hrvatska riječ u Srijemu.

U spomen na njega održavaju se Međunarodni haiku susreti René Matoušek u Obrovcu  i Zelengradu.

Sred Vukovara
sjedim na ušću Vuke
pišem haiku.   

Otoku more
i jezeru obale
kućni su prag.

Čamac u zoru.
Napuštena sandala
plovi Dunavom.

Ljetna sparina
i stari vodotoranj
sam na livadi.

Borovski dimnjak
okružile su vrane.
Još crnji je dan.

Prolom oblaka.
Vučedolski vinograd
obrala tuča.

Intelektualac, humanist, kozmopolit i domoljub znao je (duboko) osjećati (i predosjećati!) i misliti i pisati.

Osim pjesama pisao je priče i feljtone i objavljivao ih u novinama i časopisima.

Pisao je za Polet, Studentski list, Quorum, Oko, Vukovarske novine i Osječki tjednik u kojem je imao stalnu rubriku, pod nazivom Carski rez, gdje je na satiričan način opisivao svakodnevnu vukovarsku zbilju, kao i u ovom ulomku iz napisa objavljenog  u veljači 1991. godine:

Fantomski doživljaj i meta(k)staze

Kada se mozak ne može usuglasiti s ostalim dijelovima tijela, slijede neprimjereni i nezgrapni koraci i svako kretanje prema naprijed je onemogućeno.

Kako bolest nije zahvatila samo našu zemlju, nego se u svijetu vodi preko stotinu oružanih sukoba, od čega preko trideset značajnijih, ostali su hladni ili podgrijani ratovi, nužno je nešto progovoriti o bolesti…

Našu je Jugu zadesila neka čudna bolest, a nije isključeno da se radi o meta(k)stazama. U svakoj bolesti nezahvalno je davati prognoze. Hoće li Beograd još dugo osjećati žarenje i kljucanje prstiju u Ljubljani i Zagrebu? Ili će mu se kočiti nožni prsti u Skopju? Hoće li mozak u Beogradu osjećati bujanje dojki u Prištini i Novom Sadu? Ili će ga i dalje žestoko svrbiti Jajce?!

U svakom slučaju ozdravljenje nije tako skoro na pomolu dok bolesnik odbija suradnju s demokratskim terapeutima. Bude li se i dalje liječio prema davno preživjelim receptima uvezenim iz Sovjetskog Saveza bolest bi mogla meta(k)stazirati.

I meta(k)staziralo je za Vukovar već do studenoga iste godine.