Često se kaže da je upravo po jeziku čovjek čovjekom. Jezikom izričemo sve svoje misli i osjećaje, jezik nam je prenio znanja i dostignuća naših predaka, u jeziku će nas naslijediti naši potomci.

Misao je to hrvatskoga jezikoslovca Dalibora Brozovića s kojom se veoma lako složiti.

Hrvatskim se jezikom kao materinskim jezikom služi više od 5,5 milijuna ljudi i njemu u čast svake se godine od 21. veljače do 17. ožujka obilježava Mjesec hrvatskoga jezika. Ovom se manifestacijom želi istaknuti važnost očuvanja materinskoga jezika, svih njegovih narječja i dijalekata te upoznati javnost s bogatom hrvatskom jezičnom poviješću.

Jeste li znali?

• da je Bašćanska ploča dragi kamen hrvatskoga jezika
• da je Hrvatska jedina zemlja koja ima najstarije tiskane knjige/inkunabule na dvama pismima – glagoljici i latinici
• da se hrvatski jezik u prošlosti nazivao i ilirski, dalmatinski i horvatski
• da je u Hrvatskome saboru 1843. prvi službeni govor na hrvatskome jeziku održao Ivan Kukuljević Sakcinski
• da se do 1847. godine u službenim i javnim ustanovama u Hrvatskoj govorilo latinskim jezikom
• da je za jezično ujedinjavanje Hrvata zaslužan Ljudevit Gaj u 19. stoljeću
• da je Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika potpisalo 18 kulturnih i javnih ustanova te objavilo 17. ožujka 1967. u časopisu Telegram kako bi hrvatski jezik postao ravnopravan jezik u bivšoj Jugoslaviji
• da se od 1997. godine odlukom Hrvatskoga sabora održavaju Dani hrvatskoga jezika u spomen na Deklaraciju
• da je hrvatski jezik ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine postao 24. službeni jezik Unije i do danas je njezin najmlađi službeni jezik.

Sve ove zanimljive činjenice o jeziku uglavnom znamo, no dobro ih se prisjetiti makar ovako jednom godišnje!

U našoj se školi, sad već tradicionalno, 14. godinu zaredom, Dani hrvatskoga jezika obilježavaju predstavljanjem sudionika na smotri LiDraNo.

Na priredbi nam se prvo predstavila Jasna Iman Plićanić iz 3. c razreda s monologom Nasmijano lice učiteljice koji je napisala Milena Kramer, a zatim Mateo Quien Brozičević iz 7. c razreda s monologom Stara škola iz Gregovih dnevnika Jeffa Kinneyja. Jasnu je pripremala njezina učiteljica Sandrica Pišković Gojak, a Matea profesorica Ema Berger.

Ovdje možete pročitati literarne radove s kojima smo sudjelovali na gradskoj razini LiDraNa:

Jesenje drvo

Lišće pada.

Drvo pokisnulo

sad sanja sladak san.

A sutra već će biti

sunčan dan.

Dok lišće pada,

drvo golo

sad u kiši plače.

A kiša počela

padati sve jače.

Marta Đurašin, 5. a, metorica Iva Anić

______________________________________________________________________________________________________

Sanjala sam život koji ću živjeti

Kada bih zatvorila oči, često bih se našla u svijetu snova u kojem je svaki moj korak slobodan i jak. Taj svijet nije ograničen zidovima stvarnosti, svakodnevnim brigama i obvezama. Sanjala sam život koji ću živjeti, život koji mi je ispunjavao srce radošću i veseljem.

Svi mi imamo svoje snove, velike i male, realne i nemoguće. Snovi su ono što nas pokreće, daje nam cilj i svrhu. U svojim snovima vidjela sam sebe kako živim u gradu, u stanu s pogledom na ulicu prepunu života i energije. Zamišljala sam se kako izlazim iz svoga doma i osjećam svježinu dana koji tek počinje spremna na sve što mi nosi. U tom sam životu netko tko je slobodan od straha i sumnje. Svaki izazov prihvatila sam hrabro, znajući da su prepreke samo koraci na putu do ostvarenja. Sanjala sam kako putujem svijetom, upoznajem nove ljude i otkrivam kulture koje su mi do tada bile nepoznate. Svaki grad kroz koji sam prošla, svaka nova riječ koju sam naučila, podsjećale su me koliko je svijet velik. U svome sam snu radila posao koji volim, posao koji me ispunjava. Sanjala sam kako stvaram i kako svakoga dana učim i razvijam se.  Sanjarila sam o dubokoj i iskrenoj ljubavi, o bezuvjetnim i trajnim prijateljstvima. Ljudi oko mene nisu bili samo prolaznici već oslonac i podrška. U tom svijetu sve što sam davala, bilo je uzvraćeno toplinom i povjerenjem.

Znam da će me teškoće i nepredviđene situacije pokušati skrenuti s puta, no svaka je prepreka u stvarnom životu dio moga puta i rasta. Shvatila sam da su snovi početak svakog uspjeha, ali su i trud, rad i vjera u sebe.

Mia Milišić, 8. d, mentorica Ivana Babić

______________________________________________________________________________________________________

Labirint

Mislila sam, isto kao i vi, dragi čitatelji, da jednom kada se izgubiš u svoj toj gužvi punoj ljudske zlobe i drame, ne možeš više pronaći sebe. Izgubljen si, bojiš se svega i ne možeš činiti ništa jer sve što te tada brine je izlaz koji je uvijek, kada pomislimo da smo ga našli, negdje na drugom kraju labirinta. A moj je labirint bio veći od bilo kojeg drugog labirinta, veći od zvjezdane staze, prepun nesigurnosti i nepovjerenja gdje je izlaz potpuno nepredvidiv, ali našla sam ga, slučajno sam ga našla i tako – usput, pronašla sebe.

            U jednom manjem gradu, nedaleko od Zagreba započela je moja priča. Živjeti u gradu gdje te nitko ne poznaje predivan je osjećaj. Možeš raditi što želiš, a nitko to neće znati. Možeš izaći nekamo bez da se moraš brinuti hoće li se netko okrenuti za tobom i reći : ,,To je ona djevojka koja je izlazila s mojim najboljim prijateljem.” Ili: ,,Znam ju iz škole i stvarno mi ide na živce.”  Čak na mjestu gdje sam često provodila vrijeme, nitko nije znam tko sam i što sam. Tako je bilo sve dok konačno nisam odlučila zakoračiti u gužvu punu različitih osobnosti, izgleda, razmišljanja i ponašanja pa što bude. Okrećući se oko sebe, tražeći bliska lica, ugledala sam jedno zapravo grubo lice, ali s najljepšom dušom koju nitko, osim mene, nije mogao vidjeti. Vidjela sam ga, gledala, promatrala i potom prišla. Nisam ni stala ni razmislila već samo – zakoračila. Prilazeći toj osobnosti, osjetila sam sasvim drugačiji osjećaj. Ušla sam u nepoznato, bilo me je strah, ali sam svejedno to činila gledajući njegove oči kako sjaje, usne kako govore i glas kako mi šapće i poziva me da pođem s njim na jedan dalek, zaista dalek put.

1. odredište

Naše je putovanje bilo dugo, prošli smo tri grada , a svaki je bio poseban i potpuno novo iskustvo. Prvo odredište bilo je Pforzheim, grad u Njemačkoj, tamo je započela naša priča.  Karte su bile jednosmjerne, tako da što god se tamo dogodilo, povratka natrag nije bilo. Dečko Gruba Lica odveo me u razgledavanje grada. U gradu smo vidjeli razne znamenitosti, trgovine, zgrade, kuće, parkove pa i ljude koji su smeteno zurili u nas,promatrali su svaki naš korak kao da hodamo po vatri. Neki bi nam čak i prišli govoreći kako smo sladak par, a neki kako uopće ne odgovaramo jedan drugome. Ubrzo smo se zaputili u hotel na odmor od dugog putovanja i razgledavanja. U njegovim se očima pojavio poseban, sasvim novi sjaj. Oči su mu na tren zablistale i Dečko Gruba Lica više nije bio isti, bio je Dečko Prijateljska Lica.

2. odredište

Sljedeće je odredište bio Pariz,  ali opet su karte bile jednosmjerne, tako da što god se tamo dogodilo, povratka natrag nije bilo. Put do Pariza trajao je dva sata. Letjeli smo iz Frankfurta, ja sam sjedila uz prozor, gledajući oblake kako se polako razvlače po nebu. Pored mene sjedio je Dečko Prijateljska Lica, opušteno naslonjen na sjedalo s nekom knjigom u rukama. ,,Što misliš, što će nas tamo dočekati? ”upitala sam ga prekidajući tišinu. Glas mi je bio tih kao da sam se bojala probuditi putnike oko nas. ,,Pariz je Pariz. Kažu da se tamo možeš zaljubiti i u kišni dan”, odvrati Dečko Prijateljska Lica, ,,ali mislim da ćemo prije naići na kaos nego na romantiku.” Dok se avion približavao Parizu, osjećala sam uzbuđenje pomiješano s nelagodom. Nešto mi je govorilo da nas tamo čeka nešto više od kiše i poznatih pariških ulica.

Kada smo stigli, bilo je kasno pa smo se odmah smjestili u hotel i otišli na spavanje. Drugog dana probudila sam se vedra i nasmijana, primijetila sam da njegovo lice više nije bilo samo prijateljsko, već toplo lice. Kroz njegov pogled osjećala sam toplinu, kroz njegov glas osjetila sam ljubav, a kroz dodir osjetila sam sigurnost. Tada se počela rađati naša ljubav. Nisam još ništa govorila kako se osjećam.  Nisam bila sigurna osjeća li on isto te se nisam htjela žuriti. Dok smo se penjali strmim ulicama, vrijeme je prolazilo, već su se i svjetla Pariza polako palila, a pogled na grad postajao je sve ljepši. Počeo mi se približavati, prilazio je sve bliže i bliže. Opet sam osjetila onu povezanost, radost i sigurnost. Gledali smo se minutu u tišini, a zatim Dečko Prijateljska Lica reče: ,,Znaš…počeo sam nešto osjećati prema tebi…”  Ja sam postajala sve uzbuđenija, a on sve nervozniji. Nastala je tišina. Nisam znala što odgovoriti. Što ako su moji osjećaji prolazni, a on mene stvarno voli? Bila sam uplašena pa sam se samo nasmijala i pokušala izbjeći romantične trenutke. ,,Već je kasno, mogli bismo se vratiti u hotel”, rekla sam drhtavim glasom. Laganim korakom približavali smo se hotelu. Nismo više pričali, ponašali smo se kao stranci zaglavljeni u liftu. Otišli smo na spavanje znajući da ćemo sutra opet morati komunicirati i zajedno razgledavati grad.

Sutra je bio kišan i tmuran dan, baš kao što se i očekivalo. Odlučili smo ostati u hotelu i čekati da se vrijeme smiri. Nakon doručka kiša se smirila te smo unajmili auto i zaputili se prema Chartresu, gradiću samo sat vremena udaljenom od Pariza. Tamo smo ručali i otišli u kupovinu. U trgovini su police bile pune lokalnih sireva, džemova i lavande. Dečko Prijateljska Lica napokon progovori:  ,,Znaš, htio bih te nešto pitati. ”  Opet sam počela osjećati nelagodu, ali ovaj put sam poslušala. ,,Budi moja djevojka! ” brzo izgovori Dečko Prijateljska Lica. Pristala sam ne promišljajući ni o čemu, samo sam pristala i dopustila da moji osjećaji prevladaju. Tog trenutka Dečko Prijateljska Lica postao je Dečko Zaljubljena Lica. U njegovim rukama bila sam sigurna. Prepustila sam se osjećaju jer tada mi ništa drugo nije bilo važnije nego biti blizu njega.

3. odredište

Sljedeće odredište bilo je Sarajevo i opet su karte  bile jednosmjerne, tako da što god se tamo dogodilo, povratka natrag nije bilo. Stigli smo oko jedanaest sati. Kada smo konačno stigli, osjetila sam umor od dugog puta, no uzbuđenje je bilo jače od svega. Smjestila sam se u hotelu, ali nisam imala snage za izlazak. Odlučila sam se odmoriti i opustiti nakon svih tih sati na putu. Dečko Zaljubljena Lica odlučio je posjetiti prijatelja koji živi u Sarajevu. Ostala sam sama u hotelu i otišla leći. Nakon nekoliko sati probudila me obavijest na mobitelu. Bila je to vremenska prognoza. Vidjela sam da je već prošlo 17 sati. Poslala sam poruku Dečku Zaljubljena Lica kada se planira vratiti u hotel. Prošlo je pet minuta, deset minuta, petnaest minuta i na kraju pola sata. Dečko Zaljubljena Lica nije odgovarao na moje poruke. Počela me hvatati panika te ponovo počnem slati poruke. Nijedna poruka nije stigla. Odlučila sam ga nazvati, opet nisam dobila odgovor, nazovem još jednom, zatim još deset puta i ništa. Bila sam jako zabrinuta i pomalo razočarana. Prošlo je još tri sata kada sam odjednom začula korake u hodniku hotela. To je bio on, ali njegov dolazak nije bio onakav kakav sam očekivala. Bilo je nešto u njegovu  ponašanju, nešto u njegovu pogledu… Znala sam da nešto nije u redu. Kada sam ga upitala gdje je bio i zašto se nije javio na moj poziv, rekao je kako mu se mobitel ispraznio i da je bio sa svojim prijateljem. Nisam htjela sumnjati u njega, htjela sam imati povjerenja. Sljedećeg jutra odlučili smo prošetati se gradom i kupiti koji suvenir. Šetali smo sporo u tišini, odlučila sam ga pitati zašto je tako hladan i zašto se ponaša drugačije. ,,Imam pitanje”, rekla sam. U tom istom trenutku kada sam skupila hrabrosti upitati, on progovori: ,,Trebam ti nešto reći…” Zastali smo oboje. Inzistirala sam da on kaže prvi.  ,,Mislim da bismo trebali uzeti pauzu” , rekao je odlučno. Tu je završilo naše putovanje.

4. odredište

Ovoga sam puta krenula sama. Karta je i dalje bila jednosmjerna tako da što god se tamo dogodilo,  povratka natrag nije bilo. Putovala sam do Zagreba nastaviti živjeti život, ali ovoga puta bez njega. Teško je to bilo znajući da smo prije znali jedan drugom pružati ljubav, a sada su to samo sjećanja. Postao je opet onaj stari dečko gruba lica, grube osobnosti i grubog stava s najljepšom skrivenom dušom koju nitko, osim mene, nije mogao vidjeti. Ipak je njegova ljubav prema meni bila prolazna, a ja sam bila ona koja stvarno voli. A ja? Nisam više bila ista.  Moj labirint više me nije plašio. Znala sam da su se ova putovanja dogodila s razlogom. Nešto sam novo otkrila i upoznala, nešto što nikada prije nisam vidjela ili iskusila. Karta je bila jednosmjerna, povratka natrag nije bilo. Takvo je iskustvo, Upoznala sam sebe. Sada znam tko sam ja, upoznala sam svoju ljubav i svoje osjećaje. Upoznala sam djevojku koja zna voljeti.

Petra Gorički, 8. a, mentorica Ksenija Lažeta

______________________________________________________________________________________________________

Moj svijet

Na otoku gdje životinje sanjaju,

svaka duša, svaka priča, svi se znaju.

Slonovi mudri, ptice u letu,

u harmoniji, svi u jednom svijetu.

Kad ljudi dođu, s namjerom zlom,

životinje se okupe, čuju se zvukovi razni.

U ljubavi i hrabrosti, zajedništvu svom,

zajedno bore se, za svoj dom.

Sva bića različita, ali srce im isto,

u zajedničkoj borbi, postaje čisto.

Otok je dragocjen, čuvajmo ga svi,

u prirodi je snaga, a  u ljubavi mi.

Jasminka Zećiri, 6. a, mentorica Ksenija Lažeta

Posebne čestitke idu učenici Jasminki Zećiri čiji je literarni rad sudjelovao na županijskom LiDraNu kao i Petri Haraminčić koja je pozvana na županijsko Natjecanje iz hrvatskoga jezika!

Bravo, bravo djevojkama i njihovoj učiteljici Kseniji Lažeta!

Čestitamo svim našim Lidranovcima, zahvaljujemo svim sudionicima školskog Natjecanja iz hrvatskoga jezika!

Sretno dalje…