U utorak 17. veljače dan je bez zvona i ocjena, školom vladaju maske!

Fašnik pada u vrijeme prestanka zime – u proljeće u doba kad raste sunce i dan postaje sve duži. Tada počinje buđenje prirode i rađanje novog života na zemlji. U to vrijeme zle sile imaju najveću moć i zato ih treba otjerati.

Maškare imaju taj zadatak da prerušene i maskirane bukom i galamom otjeraju zle sile od ljudi, stoke i prirode i na taj način osiguraju bolju plodnost zemlje. O tome nam govori i uzrečica iz Turopolja: Če mačkare bol tancaju, bu bol debela repa zrasla.

Fašnik je, maskenbal, maškare, poklade, mesopust, karneval…

Učenici nižih razreda i ove su godine proslavili ovaj ludi dan plesom u sportskoj dvorani, uz nastup naših predstavnika na Malom turopoljskom fašniku.

Povijest poklada

Karnevalska tradicija korijene pronalazi u kršćanstvu. U IX. stoljeću u vrijeme Grgura Velikog, propisana je crkvena mjera koja predviđa da se u ponedjeljak i utorak, uoči Čiste srijede ili Pepelnice, posti. Nedjelja koja je prethodila Pepelnici nazvana je na latinskom domenica carnis privii ili bezmesna nedjelja. Narod ju je pojednostavljeno nazvao karneval ili, u prijevodu, mesopust, bezmesje.

Nakon nekoliko stoljeća, negdje oko XV. vijeka, post je u najširim krugovima zamijenjen suprotnim običajima: jakom hranom, zabavom, pićem i maskiranjem pod kojim je sve dopušteno. Tako su nastala karnevalska veselja ili poklade. Riječ poklade dolazi od riječi klasti ili maskirati, prerušavati se, a naziv fašnik dolazi od naziva za pokladni utorak koji su u starom Zagrebu nazivali «fašenk».

Dubravko Grakalić

Maškare sa šlarom

U Turopolju i Posavini održavale su se fašničke povorke i zabave već od davnina. U prošlosti, u mačkare su išli samo muškarci koji su predstavljali muške i ženske likove. Kasnije su u mačkare išle i žene, najčešće preobučene u muškarce. Mačkare su ranije bojale lice i preko njega stavljale prozirni til zvan “šlar”. Rijeđe se činila maska od tvrdog papira zvana “lafra” i obojena. Mačkare su u povorci prolazile selom, a vrlo često su znale navratiti u Veliku Goricu. Dvije mačkare su obično sakupljale jaja i druge darove po kućama. Negdje je i cijela grupa, ako je bila manja, ulazila u kuću, gdje bi malo tancali (plesali) i pjevali fašničke pjesme i pričali razne šale nastojaći promijeniti glas kako ih ukućani ne bi prepoznali. Među ostalima su pjevali pjesmu:

Fašnik se je oženil,
Pepelnicu zaručil,
Fašnik mladoženja,
Gazda mili,
Mi bi vina pili,
Gazdarice, nosi gibanice.

Ukućani bi ih ponudili pićem ili krafnama (pokladnicama koje u Donjoj Lomnici zovu od starine “buftli”) ili gibanicom. Nisu zalazile samo u one domove gdje je u kući žalost za pokojnikom ili se na krevetu nalazio teški bolesnik.

Višnja Huzjak