Šesti razredi ponovo su se družili, ovog puta na terenskoj nastavi u Parku prirode Medvednica 19. svibnja. Ponovo imamo izvješće Leona Trbuščića, učenika 6. d razreda:

Medvednica… mjesto šume, životinja, biljaka i izgubljene djece!

Posjet Parku prirode Medvednica jako mi se svidio jer smo prvo došli u rudnik Zrinski gdje smo dobili fora plave kacige (osjećali smo se kao pravi rudari).

U rudniku smo čuli zanimljive priče o njegovoj povijesti kao i o rudarima koji bi tijekom dana starim pijucima iskopali 3 do 5 centimetara stijena. Cilj je bio pronaći srebro, samo tada nije bilo kaciga ni dobrog alata, stoga su mnogi rudari izgubili živote. U rudniku ima i mnogo prašine bog koje su se razboljeli i umirali.

Svaki bi tunel koji bi prokopali nazvali ženskim imenima, a rudarski je pozdrav bio Sretno!

Najveći je nedostatak rudnika bio taj što u njemu i nije bilo mnogo srebra, samo 0.05% po određenom mineralu, zato je brzo bio zatvoren.

Nakon rudnika, dvije su nam vodičice, Martina i Martina, govorile o šumi, lišću i stablima. Pokazale su nam sve to uživo i na fotografijama.

Nakon toga uputili smo se prema Medvedgradu.

Tijekom hodanja šumom dosta nas nije primijetilo da oko nas nema nijedne odrasle osobe i da smo samo nastavili hodati, a trebalo je zastati na pola puta. Došli smo skoro do cilja kad začujem da mi zvoni mobitel. Bila je to razrednica koja je rekla da se moramo vratiti. To smo i učinili, no put nije bio nimalo kratak. Vratio sam se razredu žedan, zbunjen, pun adrenalina i najvažnije, bio sam jako gladan.

Svi smo zajedno nastavili put do Medvedgrada.

Čekaj malo, pa sad sam tamo bio, zašto sam se uopće vraćao, mogao sam i tamo pojesti sendvič.

E, da, mogao sam, ali tako je to kad radiš po svom i ne slijediš upute odraslih…Onda hodaš dvostruko. Kaže stara poslovica: Tko nema u glavi, ima u nogama! Tada mi je definitivno bilo potpuno jasno njezino značenje!

Konačno stigosmo na Medvedgrad. Ne, medo ne vodi ovaj grad ako je tko to slučajno pomislio. Predivno je ovo mjesto puno legendi i povijesti.

U prošlosti su praljudi obitavali na Medvedgradu, zatim malo medvjedi pa priroda i na kraju ljudi koji su ga potpuno osigurali dvama debelim zidovima sa svih strana.

Doznali smo i najpoznatiju legendu vezanu za ovo mjesto, a to je legenda o Crnoj Kraljici koja je imala za ljubimce vranu, crnoga konja i crnu mačku. Živjela je na Medvedgradu, a njime je i vladala. Bila je jako pohlepna i zločesta da svaki put kad bi joj muž otišao na put, ona bi si pozvala muškarca kojega bi bacila s najveće kule zato što joj je dosadno.

I mi smo se popeli na najviše mjesto s kojega se lijepo vidi i Oltar domovine, a i s kojega se pruža krasan pogled čak i na našu Veliku Goricu u koju smo se vratili u poslijepodnevnim satima.