Kreposti su kao stepenice u duhovnom rastu vjeroučitelja. Njihova glavna svrha jest duhovno penjanje i rast, koji iz dana u dan treba težiti ka savršenstvu i biti sve prepoznatljiviji.
Duhovni rast teži za sve intimnijim sjedinjenjem s Kristom i to po sakramentima. Bog nas zove u to intimno jedinstvo s Njime i preko kreposti, gdje se daju posebne milosti za duhovni rast. Preduvjet za to je duhovno zdravlje, a posebno za vjeroučitelje. Biti duhovno zdrav znači imati zdrave duhovne organe: savjest, intelekt, život, kulturu, religioznost, karakter, spolnost, vjeru. Duhovno zdravlje je temelj rasta po krepostima, no nemoguće je ne biti ranjavan i biti uvijek na visini duhovnosti. Stoga, bez meditacija, sabrane molitve, duhovnih vježbi, duhovnih obnova nema ni duhovnog zdravlja. Potrebna je čvrsta disciplina i svakodnevna borba, primanje sakramenata, čišćenje duše, neprestana komunikacija s Bogom, nastojanje oko kreposti kako bi iz dana u dan duhovno rasli. Neizostavni „lijekovi“ u primjeni kreposti i duhovnom rastu vjeroučitelja su Božja riječ, sakramenti i molitva.
S Božjom pomoći, kreposti imaju značaj i daju lakoću u vršenju dobra. Božja milost pročišćuje i uzdiže kreposti. Ljudske kreposti ukorijenjuju se u bogoslovne, koje se odnose izravno na Boga i potiču vjeroučitelje na suživot s Presvetim Trojstvom.
Kreposti kod vjeroučitelja zasnivaju, nadahnjuju i obilježavaju njegovo moralno djelovanje. Život po krepostima jedan je od temeljnih uvijeta za naviještanje Evanđelja i za poslanje Crkve u svijetu. Samo svjedočanstvo kršćanskoga života ima moć privući ljude k Bogu i vjeri. Kroz kreposti, vjeroučitelji ispunjavaju svoje zemaljske zadaće čestito, strpljivo i s ljubavlju, i sve još protkano liturgijom.
Uloga razboritosti je što neposredno upravlja sudom savjesti. Razborit čovjek uređuje život slijedeći taj sud. Zahvaljujući ovoj kreposti, primjenjujemo moralna načela i svladavamo dvojbe o dobru kojeg treba izvršiti i zlu kojeg treba izbjeći.
Pravednost je krepost koja ima ulogu u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada. Pravednost nas upućuje poštivati prava svakoga, te u ljudskim odnosima uspostaviti sklad pravednosti zbog općeg dobra.
Veliku i neizostavnu važnost u duhovnom rastu vjeroučitelja ima i jakost. Ova krepost nam omogućava čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom. Jakost jača našu odluku da se odupiremo napastima i svladavamo zapreke u moralnom životu. Krepost jakosti osposobljava nas da pobijeđujemo strah i odvažno se suočimo s iskušenjima.
Umjerenost nam omogućava upravljanje nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba osjetilne težnje usmjeruje prema dobru, čuva zdravu moć rasuđivanja i ne ide za vlastitim nagonima.
Bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav, nas nadahnjuju i obilježavaju naše moralno djelovanje. One oblikuju i oživljavaju sve moralne kreposti.
Vjera, krepost po kojoj vjerujemo u Boga i kao Kristovi učenici dužni smo ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego je vrh svega ispovijedati i za nju otvoreno svjedočiti i širiti je.
Po ufanju čeznemo za vječnim životom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja. Kršćansko ufanje preuzima i dovodi do punine naša nadanja, kojoj je početak i uzor Abrahamova nada, koji je u Izaku bio obasut Božjim obećanjima.
Uloga ljubavi je nova zapovijed. Njome Boga ljubimo iznad svega, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu. Ljubav oživljava i nadahnjuje vježbanje u svim krepostima, ona ih spaja i raspoređuje. Život nadahnut ljubavlju daje nam slobodu djece Božje. Ljubav je dobrohotnost, prijateljstvo i zajedništvo.
Uloga kreposti jest da duša teži vrhuncu dobrote koji nikada ne smije gubiti iz vida, a taj vrhunac jest prebivalište Božje. Vjera, ufanje i ljubav, zajedno sa ostalim krepostima, te duhovnošću i duhovnim zdravljem, osiguravaju nam siguran put u duhovnom rastu. Ali, iznad svega bih izdvojila ljubav, bez koje ne bi bili ništa i bez koje niti jedan cilj ne bi imao svrhu. I, kako nam sv. Pavao kaže u poslanici Korinćanima (1 Kor 13, 1-3; 14, 1) ljubav je put najuzvišeniji i najljepši od svih puteva:
„A sada ću vam pokazati još uzvišeniji najljepši od svih putova: Kada bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kada bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje; i kada bih imao svu vjeru, da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
Težite za ljubavlju, čeznite za darima Duha, a najvećma da prorokujete.“
(1 Kor 13, 1-3; 14, 1)
Gordana Jurić